Udruga



Kontakt BNZ

Bošnjačka nacionalna zajednica Grada Siska i SMŽ

Ured: S i A. Radića 30
Tel/fax: 044/523-181
Kontakt e-mail: bnz.siska.smz@gmail.com


Reg.br. Udruge: 03000970
Matični broj Udruge: 1728121

OIB: 29118442483


Žiro račun: HR972407000-1188021909


Predsjednik:
Alija Avdić, dipl.krim.

Bošnjaci Sisačko-moslavačke županije

bnzsmzvizual

Povijest bosanskog naroda

U čuvenom razgovoru sa Turskim beglerbegom, kada mu je Turski beglerbeg rekao: "Nema više Bosne, a neće biti ni Bošnjaka, Huseine... Gineš za državu koja nikad nije postojala niti će." Husein Kapetan Gradaščević mu je odgovorio sljedećim riječima: "Ima Bosne, beglerbeže i Bošnjaka u njoj! Bili su prije vas i ako Bog da, biti će i poslije vas!"

UVOD: Sve do dolaska Osmanlija, stanovnici Bosne bez obzira na vjersku pripadnost (heretičku, katoličku, pravoslavnu) nazivali su sebe Bošnjanima. Ovaj stari oblik imena našeg naroda, vremenom se, kao i jezik, mijenja u moderni oblik Bošnjaci, baš kao i oblici imena susjednih naroda - Srblji (Srbi), Horvati (Hrvati), Albanezi (Albanci) itd. Od sredine XIX. stoljeća, zbog slabljenja turske prevlasti i brzog osamostaljivanja Srbije i Crne Gore i jačanja autonomije Hrvatske (unutar Austro-Ugarske), Bošnjaci-pravoslavci, sve češće se izjašnjavaju kao Srbi, a Bošnjaci-katolici kao Hrvati. Bošnjaci-muslimani ostaju pri svom imenu, koristeći naziv Bošnjak...

BOŠNJACI i BOŠNJAŠTVO: Bošnjaci su autohtoni narod Bosne sa milenijskim kulturno - političkim kontinuitetom. Razne seobe, progoni, i ratovi utjecali su na geografsku rasprostranjenost Bošnjaka, kako na Balkanu, tako i po svijetu. Najveća koncentracija Bošnjaka (oko 2 miliona) je u Bosni i Hercegovini i Sandžaku (Srbija i Crna Gora), a veliki broj Bošnjaka (oko 300,000) može se naći i na američkom kontinentu (SAD i Kanada), zapadno-europskim zemljama, te u Turskoj (oko 5 miliona potomaka Bošnjaka, koji su se iselili za vrijeme Austro-Ugarske okupacije).

U srednjovjekovnoj Bosni, Bošnjaci su bili pripadnici heretičkog vjerovanja i nisu priznavali ni katoličku ni pravoslavnu crkvu. Šta više, od ovih crkava im je konstantno prijetila opasnost progona; sam rimski papa je tijekom srednjovjekovne Bosne poslao nekoliko križarskih ratova na našu zemlju sa ciljem uništenja bošnjačke hereze (pr. 1235-38, 1358 i dr.). Prisilne konverzije heretičkih Bošnjaka na katoličanstvo, odnosno pravoslavlje, su postepeno uzimale svoga maha. Slomom Bosne od strane Turaka 1467 godine i kroz period Otomanske Bosne, Bošnjaci postepeno primaju Islam. Nacionalni identitet Bosanskih Srba, odnosno Bosanskih Hrvata se formira veoma kasno, tek polovinom 19 stoljeća, kada se Bošnjaci pravoslavne, odnosno, katoličke vjeroispovijesti, a pod znatnim lobiranjem srbijanskih i hrvatskih političkih misionara, odrođuju od bošnjačkog nacionalnog korpusa i na temelju zajedničke vjeroispovijesti počinju nacionalno identifikovati sa susjednim pravoslavnim srbima, odnosno katoličkim hrvatima. Tijekom austro-ugarskog perioda, Kallayev pokušaj očvršćivanja jedinstvene bošnjačke nacije bio je osuđen na propast, iz razloga što je proces identifikacije pravoslavaca sa srbima, i katolika sa hrvatima, bio daleko odmakao, pa tako i nije mogao uspjeti, jer su integracioni impulsi dolazili od okupatora - Austro-Ugarske, a ne iznutra. Poslije njegove smrti zabranjen je i bosanski jezik, 1907 godine.

Prof. Dr. Muhamed Filipović pojašnjava da su svi ljudi na prostoru Bosne u etničkom smislu bili Bošnjaci "i to tokom cijele naše povijesti, a posebno u vrijeme državne samostalnosti (srednjovjekovne) Bosne. Zatim smo bili isto u vrijeme Osmanskog carstva, bili smo naime Bošnjaci, sve dok propaganda iz Srbije i Hrvatske, koja počinje od sredine 19 stoljeća, nije počela unositi srpsku i hrvatsku nacionalnu svijest u naše pravoslavce i katolike." Istaknuti bošnjački intelektualac, Adil Zulfikarpašić napominje da su prije procesa kroatizacije i posrbljavanja našeg naroda i "katolički i pravoslavni pisci u Bosni, naročito franjevci u 16., 17. i 18. vijeku pisali o bosanskom jeziku, a sebe nazivali Bošnjacima." Prof. Dr. Mustafa Memić se slaže, i ističe: "Od sredine XIX stoljeća od kada su se javljali nacionalni pokreti Srba i Hrvata, vodila se permanentna borba među ovim nacionalnim pokretima da prisvoje što veće dijelove bosanskih teritorija i da se bosanski jezik ukine. Od tada počinje proces bosanskih pravoslavaca i bosanskih katolika da se oni tretiraju nacionalno kao Srbi i Hrvati, iako su do tada svi bili Bošnjaci... Taj proces se putem nacionalističkih propagandi dalje razvijao da on danas predstavlja osnovnu smetnju razvoja ovih prostora kao jedinstvene, geografske i ekonomske cjeline." Primjera radi, Teofil (Bogoljub) Petranović je bio utemeljitelj srpskih propagandnih aktivnosti u Bosni. Kao plaćenik srbijanske Vlade, Petranović je 60-tih godina 19 stoljeća oko sebe okupio čitavu mrežu istomišljenika, koji su radili na širenju srpskog nacionalnog identiteta među bošnjačkim pravoslavcima, ali i među dijelom Bosanskih Vlaha, koji su bili pogodni za utapljanje u srpski nacionalni okvir. Fra Grga Martić, koji je živio u Sarajevu u isto vrijeme kada i Petranović, u svojim Zapamćenjima navodi da je Teofil Petranović bio glavni organizator srpske propagande u Bosni. U predgovoru Petranovićevoj knjizi - Srpske Narodne Pjesme iz Bosne i Hercegovine - Novak Kilibarda piše da je Petranović "cijenio ukazano povjerenje [vlade Srbije], pa je za vrijeme svoga boravka u Sarajevu od 1862 do 1869 godine neprekidno širio srpsku propagandu..." Nadalje, Kilibarda navodi da je Petranović "kao povjerenik srpske vlade u Bosni dobijao više novčane potpore nego ijedan drugi povjerenik."

Utemeljitelj hrvatskih propagandnih aktivnosti u Bosni bio je plaćenik hrvatske vlade - Stjepan Radić. Redarstvo ga je zatvorilo i osudilo na izgon iz Bosne zbog hrvatskih propagandnih aktivnosti, a potom ga otpratilo parobrodom do Rijeke. Kako opisuje u svom životopisu, Stjepan Radić je u Petrogradu, u društvu javnih pregalaca postigao da predaje o tkz. "pravu Hrvatske i Hrvata na Bosnu i Hercegovinu s gledišta zemljopisnoga, kulturnoga i narodno-gospodarskog, a najviše sa gledišta čisto narodnoga, radi toga jer se Bosanski Muslimani, koji su svi Slaveni i najstariji narod u Bosni, sve više priznaju hrvatima u narodnom i političkom smislu." Bitno je napomenuti da su i brojni katolički misionari još od srednjeg vijeka radili na širenju katolicizma u Bosni, a bili su poslati upravo od rimskog pape da suzbiju heretičko vjerovanje Bošnjaka. Međutim, ovi misionari nikada nisu širili hrvatstvo, stoga ni bošnjački katolici nisu imali razloga da se tako osjećaju niti su se tako osjećali. Sve do dolaska braće Radića u Bosnu, nijedan bošnjački katolik se nije izjašnjavao kao Bosanski Hrvat. Propagandne aktivnosti braće Radića bile su usmjerene ka iskorjenjivanju termina Bošnjaci i ulijevanju hrvatske narodne svijesti među Bošnjake katoličke, ali i Bošnjake islamske vjeroispovijesti.

Čitav ovaj fenomen, u svojoj čuvenoj pjesmi "Pjesma Bošnjaku," koju je objavio list Bošnjak 2. VII. 1891. godine, opisao je i Safvet-beg Bašagić riječima: Znas Bošnjače, nije davno bilo, / Sveg' mi sv'jeta nema petnaest ljeta, / Kad u našoj Bosni ponositoj, / I junačkoj zemlji Hercegovoj, / Od Trebinja do Brodskijeh vrate, / Nije bilo Srba ni Hrvata. / A danas se kroz svoje hire, / Oba stranca ko u svome šire. [...] Oba su nas gosta saletila, Da nam otmu najsvetije blago, Naše ime ponosno i drago.

Bošnjački katolik Fra. Ivan Frano Jukić (1818-1857), koji je koristio pseudonim Slavoljub Bošnjak, je u svom proglasu 1848. godine zapisao: "Mi Bošnjaci njekad slavni narod sad jedva da smo živi nas samo kao očenutu glavu od stabla slavjanskog gledaju priatelji naukah i žale nas.... Vrime je da se i probudimo od dugovične nemarnosti; dajte pehar, te carpite iz studenca pomnje mudrost, i nauk; nastojte da najpred naša serca očistimo od predsudah, fatajmo za knjige i časopise, vidimo što su drugi uradili, te i mi ista sredstva poprimimo, da naš narod prosti iz tminah neznanstva na svitlost isitne izvedmo." Milovan Đilaš svjedoči o bošnjacima iz Sandžačkog kraja, za vrijeme bivše Jugoslavije:

Taj naziv... je tradicionalan vec od srednjeg vijeka: muslimani koje sam ja poznavo u Bijelom Polju i družio se sa njima uvijek su govorili da su Bošnjaci. U mojoj porodici je bio sluga musliman, Bešir Zulević iz okoline Rožaja. Bio je nepismen – ja sam ga naucio pismenosti – što nije bilo teško, jer je bio veoma bistar...uvijek je govorio da je Bošnjak. A i Vuk Karadžic je upotrebljavao taj termin – Bošnjaci. (Milovan ?ilaš i Nadežda Gaco: Bošnjak Adil Zulfikarpašic; isto vidi: Polje, br. 36)

Prof. Dr. Darko Tanasković, najpriznatiji jugoslovenski orijentalist, o bošnjaštvu kao nazivu kojim se označava etnopolitička koncepcija, kaže da je "suština u stavu da u staroj istorijskoj zemlji Bosni, starijoj i od Srbije i od Hrvatske, kao njeno autohtono stanovništvo, s neprekinutim etničkim, kulturnim, psihičkim, pa i državotvornim kontinuitetom od ranog srednjeg vijeka do danas, žive Bošnjaci i da je to jedino njima odgovarajuće narodno i nacionalno ime." (Polje, br. 36). U potrazi za receptom posrbljavanja Bošnjaka, osvrnimo se na Načertanije (1844), Ilije Garašanina. U svom programu Načertanije on narod Bosne naziva bošnjacima - bez obzira na vjersku pripadnost - i jasno ih razlikuje od Srba u Srbiji::: "Ako Bošnjaci ne bi ovo primili, to bi otuda kao sigurno sledovalo raskomadanje Srba na provincijalna mala knjaževstva..." Nadalje, govori o procesu preobražavanja srpstva u Bosni, koje počinje polovinom 19 stoljeća podudarajući se sa periodom u kojem su pisane Načertanije, i sjedinjenju istih sa Srbijom: "...ako bi se pre ovog opšteg sojedinjenja Srbstva što osobito u Bosni preobražavati počelo....K ovome treba dakle učiniti da se Bošnjaci i ostali Slaveni obrate..." Nadalje, predlaže da se: "nekoliko mladih Bošnjaka u srpsku službu državnu prima da bi se ovi...obučavali i za takove činovnike pripravljali koji bi ono što su u Srbiji naučili posle u svom otečestvu u djelo privesti mogli." Da bi plan Velike Srbije tekao bez većih problema, Garašanin smatra da bi se trebala pisati i opšta historija Bosne gdje se "ne bi smela izostaviti slava i imena nekih muhamedanskoj veri prešavsi Bošnjaka" i nadalje napominje da bi ova historija trebala da bude oprezno pisana i to isključivo "u duhu narodnog jedinstva Srba i Bošnjaka" i od strane "čoveka vrslo sposobnog i duboko pronicavajućeg." Meta njegovog programa bili su i katolički Bošnjaci: "Na istočnog veroispovedanija Bošnjake veći upliv imati neće biti za Srbiju težak zadatak. Više predostrožnosti i vnimanija na protiv toga iziskuje to, da se katolički Bošnjaci zadobijedu. Na čelu ovih stoje franjevački fratri."

Bosna nikada nije bila ni hrvatska, ni srpska - ona je od pamtivjeka, pa sve do polovine 19 stoljeća, bila zemlja Bošnjaka različitih vjera, zemlja Bosanaca. Jedan od najcjenjenijih historičara u svijetu, po pitanju historije svih južnoslavenskih zemalja, Dr. Nada Klaić u svome djelu "SREDNJOVJEKOVNA BOSNA - POLITIČKI POLOŽAJ BOSANSKIH VLADARA DO TVRTKOVE KRUNIDBE" (Zagreb, 1989.), naučno je ustvrdila da Bosna nikada nije bila ni hrvatska ni srpska. Zemlja Bosna je po Dr. Nadi Klaić potpuno posebna i po narodu i po kulturi i po svojemu postanku. Dr. Nada Klaić dolazi do sljedećih konstatacija:

....No, ove nevješte projekcije o srpstvu Bosne vrijede isto koliko Šišićevo dokazivanje o hrvatsvu Bosne. Međutim nekritički izvještaj Konstantina Porfirogeneta o Sklavinijama moze poslužiti kao podloga za zaključke samo onom historičaru kome nije odveć stalo do historijske istine. On je uglavnom iste vrijednosti kao i Dukljaninove vijesti o vladanju hrvatskih ili srpskih vladara nad Bosnom. To su tek povremeni izleti susjednih vladara koji nisu niti su mogli izmijeniti stoljetni položaj bosanskih zemalja, jer su one bez Hrvata i Srba odavno išle svojim, od njih posve odijeljenim putem. Carevi podaci za taj posao ne mogu biti mjerodavni, a još manje vješta konstrukcija barskog nadbiskupa koji piše sredinom 12. stoljeća. ....Posve razumljivo da Ćirkoviću za njegovu teoriju o srpstvu Bosne ne mogu poslužiti niti Konstantinovi podaci o naseljenju Srba, jer ih car, a znamo i zašto, stavlja u Srbiju, Paganiju, Zahumlje i Travuniju te Konavle po kriteriju 10-og stoljeća kad su sve te zemlje priznavale bizantsku vlast. Prema tome, ako se sam car nije hvalio da je Bosna od naseljenja srpska, a sigurno bi to vrlo rado učinio,onda kritičkom historičaru ne preostaje drugo nego i na osnovi careva teksta tvrditi da je Bosna od početka bila BOSANSKA.

Bosna i Hercegovina maternja država autohtonog bošnjačkog naroda (ma gdje on živio), dok je bosanski jezik maternji jezik svih Bošnjaka, bilo da oni žive u Bosni ili izvan nje. Srbija, Crna Gora i Hrvatska su maternje države srpskog, crnogorskog i hrvatskog naroda. Sve propagandne djelatnosti usmjerene protiv bošnjačkog naroda od strane srpskih i hrvatskih propagandnih historiografa unaprijed su bile i ostale osuđene na propast. Jedna od najmizernijih aktivnosti kojima se ovi propagandisti bave jeste pripajanje bošnjačkih velikana srpskom, odnosno hrvatskom nacionalnom korpusu, kao i korištenje historije u nacionalno-romantičarske, političko-ideološke, svrhe uperene protiv naše zemlje i našeg naroda. Upravo, takvi potezi su me i ponukali da napravim ovu stranicu. Pošto su planovi ostvarivanja etnički čiste Velike Srbije odnosno Velike Hrvatske još od početka bili osuđeni na propast, šovinistički nastrojenim intelektualcima i nije preostalo ništa drugo nego da prisvajaju bošnjačko nacionalno blago i niječu historijsko pravo bošnjačkog naroda na svoju zemlju, ime, jezik, književnost, tradiciju, i dr. Ukratko rečeno, svako kreiranje lažne historije i nacionalni romantizam - u cilju asimilacije bošnjačkog naroda i pripajanja bošnjačkih velikana srpskom ili hrvatskom nacionalnom korpusu - je krajnje rečeno suludo i ništa drugo nego propagandni terorizam neviđeno podmuklih razmjera. Projekat Poznati Bošnjaci je direktan odgovor na bilo koju vrstu historiografske propagande uperene protiv bošnjačkog naroda, odnosno bošnjačkog nacionalnog blaga i kulturno historijsko-znanstvenih dostignuća bošnjačkog naroda Bosne i Hercegovine i šire.

Zašto treba obilježavati Dan državnosti BiH ? To je prilika kada bi se trebali podsjetiti na povijesni događaj 25.11.1943.god.,kada je održano prvo zasjedanje ZAVNOBIH-a u Mrkonjić Gradu,koji se ranije zvao Varcar Vakuf.Na taj dan su udareni temelji državnosti BiH i zagarantovana je je ravnopravnost svih njenih naroda.Po nevremenu i velikoj zimi,za vrijeme njemačke okupacije,delegati sva tri naroda probijali su se gladni i promrzli da bi tamo stigli i donijeli važne odluke te tako položili temelje državnosti BiH. (radilo se o 247. hrabrih vijećnika) U tim odlukama nije bilo pomena o „Republici Srpskoj“, a ni „Herceg- Bosni“,nego samo o jedinstvenoj i nedjeljivoj državi BiH, a već tada je naglašena povijesna činjenica da država BiH nije ni srpska,ni muslimanska,ni hrvatska,već i srpska i hrvatska i muslimanska.

Objektivna povijest potvrđuje da je zemlja i država Bosna mnogo starija od ovog datuma ili od Daytona,te da je uvijek bila multikulturna i multireligiozna ali i tolerantna još od Kulina bana. Ipak, ovaj datum je simbolično važan jer potvrđuje dugogodišnju Bosansku državnost sa slobodnim izborom i voljom izabranih predstavnika svih naroda Bosne i Hercegovine. Ni mnoge agresije a ni pokušaji genocida nisu mogli promijeniti ove činjenice.Kraljevina i država Bosna nije prestala da postoji kao administrativna cjelina čak ni u vrijeme Otomanskog carstva,prvo kao sandžak a kasnije kao pašaluk.Odlukom Berlinskog kongresa 1878.godine,BiH u svojim,manje više sadašnjim granicama potpada pod Austro-Ugarsku okupaciju,da bi kasnije sa cjelinom svoje teritorije ušla u sastav Kraljevine Srba,Hrvata i Slovenaca,1918.godine,a još kasnije i u dvije Jugoslavije.Kontinuitet njenih granica i administrativna cjelovitost njene teritorije uglavnom je očuvana kroz sve okupacije.Kasnije, na zasjedanju ZAVNOBIH-a u Sarajevu,1945.godine donešena je odluka da se to tijelo preimenuje u Narodnu skupštinu Republike Bosne i Hercegovine.

Zakon o proglašenju proslave ovog dana,kao Dana Državnosti BiH,donešenje 1995.godine u Skupštini BiH.Pristanak na entitetsku podjelu u Daytonu bio je nužno zlo učinjeno pod pritiskom.Sada u miru,treba se zalagati za slabljenje i odumiranje entiteta i jačanje centralnih državnih vlasti ne podrazumijevajući pri tome apsolutni centralizam nego minimum svih važnih državnih ovlasti potrebnih za skladno i neometano funkcioniranje države kao i njen razvoj i prosperitet.I pored postojanja raznih opstrukcija i nacionalističkih tendencija lokalnih destruktivnih snaga,ponekad potpomognutih od međunarodne zajednice sa nametnutim statusom i aministrativnim oblicima kontrole sličnim protektoratu,konstruktivne snage tradicionalne Bosne svakodnevno jačaju i usmjeravaju državu prema toleranciji,zajedništvu i europskoj zajednici. Jedinstvena,multietnička,multikulturalna i demokratska država BiH ,država ravnopravnih naroda,jedino kao takva,garant je mira i stabilnosti na ovim našim prostorima.Prepoznajući i osjećajući važnost i vrijednost ovakve Bosne,i mi u Hrvatskoj imamo povijesnu zadaću da našoj djeci osiguramo ljepšu budućnost,u miru i toleranciji,a što možemo jedino zalažući se za takvu, modernu i europski orijentiranu Bosnu.

I na kraju treba istaknuti da su Bosnu tijekom cijele njene povijesti, u miru-gradili a ratu branili njeni patrioti,boreći se za multietničku i demokratsku zemlju kojoj je mjesto u Europskoj zajednici,te da su uprkos svemu uspjeli u svojim nastojanjima na čemu im treba odati posebno priznanje i zahvalnost, te im stoga još jednom čestitamo Dan Državnosti BiH