NAGRADA GRADA SISKA ?!

Senad Mujagić iz Siska, najuspješniji svjetski policajac sportaš svih vremena

SENAD ZLATNOG SJAJA

Senad Mujagić, temeljni sisački policajac i svestrani sportaš, najnagrađivaniji je policajac sportaš u svijetu, koji se s niti jednog policijskog natjecanja do sada nije vratio bez medalje. Na sedam Policijskih i vatrogasnih olimpijada, na kojima je učestvovao, ukupno je osvojio 25 medalja: 17 zlatnih, sedam srebrnih i jednu brončanu.

1999. godine na igrama u Stockholmu (Švedska) osvojio je dvije zlatne medalje, 2001. u Indianapolisu (SAD) jedno zlato i dva srebra, a 2003. u Barceloni (Španjolska) dva zlata, jedno srebro i jednu broncu. Na Olimpijadi održanoj 2005. u Quebecku (Kanada) osvojio je četiri zlata, iz Adelaida (Australija) 2007. godine vratio sa s tri zlata i jednim srebrom, a na igrama koje su prije dvije godine ponovo održane u Kanadi (Vancouver) osvojio je jednu zlatnu i tri srebrne medalje. Na ovogodišnjim Svjetskim policijskim i vatrogasnim sportskim igrama, koje su od 26. kolovoza do 5. rujna održane u New Yorku (SAD), osvojio je čak četiri zlatne medalje (dvije u hrvanju slobodnim i grčko-rimskim stilom u kategoriji do 55 kilograma, te dvije u disciplini dizanja utega u kategoriji do 56 kilograma).

Zanimljivo je da u dizanju utega (bench press) u natjecateljskoj kategoriji do 56 kilograma drži i svjetski rekord Igara. Postavljen je u Barceloni 2003. godine, kada je podignuo rekordna 92 kilograma. Osim toga, na ukupno četiri Olimpijade proglašen je najboljim natjecateljem (u Barceloni, Quebecku, Adelaidu i New Yorku).

Višestruki prvak i dragovoljac Domovinskog rata

Senad Mujagić je rođen 1961. godine u Sisku, u bošnjačkoj radničkoj obitelji. Rahmetli otac Vehbija, koji je umro 2007. godine, u Sisak je došao iz Bosanske Otoke, a mama Ćamka, koja sada ima 70 godina, iz Blagaja kod Bosanskog Novog. Majka Ćamka, mlađi brat Suvad, sestra Samka i supruga Jasna njegovi su najvjerniji navijači i najveća podrška. Senad je godinama bio aktivni hrvač, a hrvao je za hrvačke klubove „Sisak“, „Gavrilović“ iz Petrinje i „Zagreb“. U dugogodišnjoj aktivnoj hrvačkoj karijeri postigao je izvanredne sportske rezultate: u pojedinačnoj konkurenciji bio je tri puta državni prvak i dva puta šampion Jugoslavije, te 13 puta prvak Hrvatske. Do sada je na raznim natjecanjima osvojio više od 100 medalja, od kojih je najviše zlatnih.

„Kao mnogi moji vršnjaci u to vrijeme prvo sam počeo igrati nogomet, a zatim sam u jednom periodu usporedo trenirao i hrvanje. Ubrzo su krenuli i neki dobri rezultati. Zavolio sam hrvanje, koje mi je poslije ušlo u krv i postalo dio mene, tako da bez tog sporta ne mogu. Aktivnu sportsku karijeru počeo sam 1979. godine u Hrvačkom klubu 'Sisak'. Već 1983. bio sam treći na Prvenstvu Jugoslavije u hrvanju u kategoriji do 52 kilograma u pojedinačnoj konkurenciji. 1985. sam prešao u petrinjski 'Gavrilović', gdje sam bio do 1991. godine. Tu sam postigao svoje najveće rezultate. Sa 'Gavrilovićem' sam tri puta bio pojedinačni prvak Jugoslavije i dva puta pojedinačni šampion Jugoslavije. Mislim da treba objasniti razliku između prvaka i šampiona. Na pojedinačnom Prvenstvu nastupala su desetorica najboljih iz cijele Jugoslavije, iz svih Republika – iz Hrvatske trojica. I onda se mi 'potučemo' za prvaka. Kod Šampionata situacija je bila mnogo teža jer selektor reprezentacije Jugoslavije pozove šestoricu najboljih iz svake kategorije, bez obzira na republičku pripadnost. Na tom se natjecanju borio svako sa svakim. Osim toga, sa 'Gavrilovićem' sam tri puta bio ekipni prvak Jugoslavije. Kada je nastala hrvatska država, četiri puta smo bili ekipni prvaci Hrvatske. Bio sam i 13 puta pojedinačni prvak Hrvatske. Aktivno sam hrvao do 2005. godine, a do prije dvije godine bio sam i hrvački trener u 'Gavriloviću'. 2007. godine proglašen sam za najuspješnijeg trenera grada Petrinje. Taj posao sam obavljao ukupno sedam godina, a radio sam sa dječacima od najmlađeg uzrasta do 14 godina, kada prelaze u kadete. Prva 'garnitura' tih dječaka sada su prvotimci 'Gavrilovića'. Pratim njihove rezultate i radujem se njihovim uspjesima. U toku su pregovori s 'Gavrilovićem' da ponovo postanem trener i mislim da će se dogovor uskoro realizirati“, rekao je Senad Mujagić.

Dragovoljac je Domovinskog rata i aktivni djelatnik Policijske uprave sisačko-moslavačke, u kojoj imaju razumijevanje za njegova česta izbivanja s posla zbog priprema i natjecanja. U policiji je od ratne 1992. godine, što mu nije smetalo da nastavi hrvačku karijeru.

„Prije rata sam radio u sisačkoj Željezari. 1991. godine dobrovoljno sam se prijavio u Hrvatsku vojsku u Sportsku četu, koju su činili sisački sportaši. Od veljače 1992. do lipnja 2001. godine bio sam u jedinici Specijalne policije 'Ose', a onda sam prešao u temeljnu policiju. Sa specijalcima 'Osa' prošao sam mnoga ratišta: 'Bljesak', 'Oluja', borbe na Velebitu, dubrovačko ratište, Cavtat, Daruvar, Pakrac… Usporedno sam i trenirao. Bio sam prvak Hrvatske u hrvanju 1992., 1994., 1995. i 1996. godine, u oba stila – slobodnom i grčko-rimskom.“

Prisjetio se i manje lijepih dijelova svoje bogate sportske karijere. Nije stradao na ratištu, ali se znao ozlijediti na „strunjačama koje život znače“.

„Imao sam lom prednjeg križnog ligamenta 2001. godine, pred sami odlazak u Ameriku. Doktor Peco mi je 'sredio' ozljedu, ali je na zadnjoj kontroli prije puta rekao: 'Nije to dobro!' Rekao sam: 'Ja idem u Ameriku, pa što bude!' I otišao sam. Dobro je ispalo, jer sam na Igrama u Indianapolisu osvojio dvije medalje. Kada sam se počeo pripremati za New York, u drugom mjesecu ove godine sam otišao na trening i slomio skočni zglob. Pukne mi neka koščica, odvojila se. Otišao sam slikati zglob jer me noga jako boljela. Mjesec dana sam nosio longetu i hodao na štakama. Zato sam u New Yorku cijelo vrijeme imao aktivne pripreme. Zbog povrede i održavanja težine ukupno sam pretrčao dva do tri maratona. Bilo je i drugih sitnih povreda kao što su 'hrvačke uši', po čemu smo mi hrvači poznati. Šest puta su mi pucale uši. Bilo je i povreda zglobova“, rekao je policajac Mujagić.

Progovorio je i o svojim pripremama, načinu i mjestu treninga, planovima za budućnost. Ne osjeća teret svojih godina.

„Treniram u bazi Interventne policije u Sisku. Moram se zahvaliti zapovjedniku Vedranu Augustinoviću, koji mi je stvarno dao mogućnost treniranja kada god želim, u bilo koje vrijeme. Koristio sam njihov teretanu bez ikakvih problema. Treniram i u dvorani moje Policijske postaje. Ostanu dečki sa mnom trenirati – košarku, nogomet… Što se tiče fizičkih provjera, u svojoj Policijskoj postaji sam broj 1. Još uvijek se mogu nositi s mnogo mlađim od sebe. Kada idem na testiranje, radim testove tjelesne spremnosti prema kriterijima koji su predviđeni za mnogo mlađe, za one od 20-25 godina starosti. Sljedeće godine mislim otići na Europske policijske igre na Kanarskim otocima. U programu nema hrvanja i dizanja utega, pa ću se natjecati u džudu. 2013. godine bi trebao, ako sve bude u redu, otići u Belfast na svoju 8. Policijsku olimpijadu, s čime bi trebao i završiti svoju karijeru. Ako bude zdravlja, mislim da ću do Belfasta izdržati.“

Nedostatak podrške u rodnom gradu

Senadu najveći problem nisu godine, iako ih već 50 ima na leđima, nego financijska sredstva i topli stisak ruke, uz riječi zahvale i podrške.

„Nemam nikakve financijske pomoći. To sve sam rješavam, idem svjesno u minus na svom računu. Razgovarao sam sa dožupanom Rudićem, koji nije znao o čemu se radi. Objasnio sam mu da nisam rekreativac, da postižem vrhunske rezultate na svjetskim natjecanjima. I da ne tražim 200.000 ili 300.000 kuna, nego samo 1.000 ili 1.500… bilo što. Nisam ništa dobio. Kada sam otišao na Igre u Australiju, u Adelaide, prije četiri godine, dožupanica Marijana Petir mi je poslala telegram. Hvala joj na tome. To je bila jedina gesta nekoga iz grada Siska ili Sisačko-moslavačke županije, da se sjetio mojih rezultata. Želim reći da mi Čedo Hajduković iz 'Vodoopskrbe' Petrinja svaki put daje kada ga tražim. Daje i 'Gospodarenje otpadom Sisak'. To su iznosi od 1.000 do 1.500 kuna. Bilo je i drugih dobrih ljudi koji su od srca dali manje svote. Bez obzira da li se radi o 10 ili 20 kuna, ja se tim ljudima od srca zahvaljujem. Zahvalan sam na svakom novčanom prilogu koji mi ljudi daju. Međutim, ono što me boli… moj grad i moja županija mi ništa nisu dali. Pokušao sam im se obratiti, ali, eto, nije išlo. Nisu imali sluha za mene. Ostaje gorčina u čovjeku. Svugdje si više na cijeni nego kod kuće, u svome gradu. Meni može pomoći gradonačelnik Virovitice, Dubrovnika, Zadra, Rijeke i Varaždina, načelnik Općine Molve, a u svome rodnom gradu nisam ništa mogao, niti dobio. Pa niti ono: 'Čestitamo!'“

Svih ovih godina, od 1999. do danas, nakon povratka s velikih svjetskih natjecanja nikada nitko od gradskih i županijskih vlasti nije primio zlatnog sisačkog policajca. Zbog njega se 17 puta širom svijeta – od Stockholma, Indianapolisa, Barcelone, Quebecka, Adelaida, Vancouvera do New Yorka – svirala hrvatska himna „Lijepa naša“… i nitko nije našao za shodno da primi Senada Mujagića i u ime sugrađana javno mu se zahvali.

„Eto, to je naša realnost. Žalosna činjenica“, kratko je i tužno rekao najbolji svjetski policajac sportaš svih vremena, koji je zbog postignutih rezultata dva puta dobio Godišnju nagradu MUP-a Republike Hrvatske. Senadova životna i sportska realnost je i zanemarivo mala medijska pažnja, koja se, ipak, nešto popravila kada je hrvatski konzul u New Yorku, Marijan Gubić, obavijestio medije o događanjima na zadnjim Igrama.

Najbolji na svijetu svih vremena

Na ovogodišnjoj Olimpijadi u New Yorku sudjelovalo je 17.500 policajaca i vatrogasaca iz 78 zemalja svijeta, koji su se natjecali u 69 sportskih disciplina. Hrvatsku su predstavljala 23 natjecatelja. Pored osvojenih 10 zlatnih, tri srebrne i tri brončane medalje, dobili su i javnu zahvalu njujorškog gradonačelnika Michaela Bloomberga jer su jedini od prisutnih natjecatelja ponudili pomoć njujorškim policajcima i vatrogascima u vrijeme proglašene opće opasnosti zbog nailaska uragana „Irena“, koji je odgodio početak Olimpijade za tri dana.

Zanimljivo je da se u New Yorku susretao s problemima kakve sportaš njegovog formata ne bi trebao imati.

„Spavao sam na nekoliko mjesta. Prvih pet dana spavao sam u Hrvatskoj katoličkoj crkvi u centru New Yorka, na Manhattanu. Zahvaljujem se tim ljudima, koji su nam pružili ono što su mogli u tom trenutku. Poslije toga, išao sam od hotela do hotela. Promijenio sam tri hotela, a zadnju noć nam je jedan američki Hrvat dao sobu iznad svoga kafića. Jednu noć mi se više nije dalo seliti, pa sam ostao u gradu i sve vrijeme hodao po New Yorku. Dobro je što je takmičenje već bilo završilo, pa nije bilo posljedica po sportske rezultate.“

I pored svih problema, zbog osvojene četiri zlatne medalje pripala mu je čast da je proglašen i najuspješnijim olimpijcem Policijske i vatrogasne olimpijade u New Yorku. Kao kruna svih dugogodišnjih napora i odricanja zbog sisačkog policajca, Bošnjaka Senada Mujagića, u New Yorku je priređena i posebna svečanost na kojoj mu je uručeno priznanje kao najuspješnijem policajcu sportašu svih vremena.

„Nakon osvojene četvrte zlatne medalje organizirana je svečanost u dvorani i na postolju gdje su se dijelile sve medalje. Bio je četvrtak, 11,00 sati po njihovom vremenu. Došao je predsjednik Svjetske policijske organizacije, bilo je puno uzvanika. Neke zemlje su dovele svoje TV-ekipe, kao recimo Indijci. Bilo je dosta novinara i reportera, naročito iz SAD i Kanade. Blizu sat vremena sam stajao na postolju, a sama ceremonija je trajala više od dva sata. Dao sam nekoliko stotina autograma, bilo je i mnogo fotografiranja.“

Da li je došlo vrijeme da grad Sisak, Sisačko-moslavačka županija i država Hrvatska isprave dugogodišnju pogrešku i, shodno vrijednosti postignutih sportskih rezultata, adekvatno nagrade Senada Mujagića te mu pruže moralnu i materijalnu satisfakciju!? Smatramo da sisačke bošnjačke asocijacije, preko svojih predstavnika u gradskoj vlasti, trebaju predložiti Senada Mujagića – najuspješnijeg svjetskog policajca sportaša svih vremena, zbog koga je diljem svijeta 17 puta svirana hrvatska himna „Lijepa naša“ – za Nagradu za životno djelo grada Siska ili Godišnju nagradu grada Siska u 2012. godini.

Ismet ISAKOVIĆ