O tradiciji

U očuvanju kulture i etničko-kulturološke prošlosti pojedinih društvenih zajednica tako i bošnjačke važna mjesta zauzimaju narodne nošnje i narodni instrumenti, te osobito sevdalinka kao prepoznatljivi autohtoni bosanski proizvod.

Narodne nošnje

"Predstaviti Bošnjačko kulturno-umjetničkog društvo, a ne govoriti o narodnoj nošnji isto je kao i igrati narodna kola u suvremenoj odjeći. Upravo iz tog razloga želimo predstaviti bošnjačke (bosanke) narodne nošnje. U njoj se najjasnije odražavaju tragovi različitih kultura koje su se u Bosni i Hercegovini najsnažnije isprepletale. Istovremeno svaki odjevni predmet, svaki gajtan, nit konca ili svile, ukrasna toka i sl. na najljepši način pričaju o kraju, klimi, političkim i socijalnim previranjima, društvenom statusu i vremenu u kojem su nastali. Svi ozbiljni izvori naglašavaju da u 16. stoljeću nije bilo razlika u odijevanju među pripadnicima različitih bosanskih naroda. Diferencijacija počinje pod snažnim utjecajem turske, a kasnije i austrougarske vladavine.

O sličnostima i razlikama u načinu odjevanja kršćanskih i muslimanskih djeovojaka pisao je u pripovijesti „Zmaj od bosne“ Josip Eugen Tomić:

„U svoj Posavini ne bijaše djevojke, ni turkinje, ni kršćanke, koja bi se mogla u ljepoti uporediti sa Mejrom. Kao samotna ruža iz kamena, tako je cvala djevojka u kamenitoj kuli svoga oca, odijeljena od svijeta i osamljena. Dok još bijaše malo dijete, umrla joj majka, koje se je samo kao kroz san sjećati mogla.

Od malih nogu bijaše joj najvjernijom drugaricom kršćanska djevojčica Jurka iz Zovika. S njom je najviše dana svoga djetinjstva probavila u igri i nestašnim zabavama. I sada kad su djevojke odrasle, druguju kao i za doba nevina djetinjstva, milujući se kao dvije rođene sestre. Rustem-begu nije bilo zazorno to drugovanje, jer je znao da je ono jedina radost miloga djeteta.

Tamo u haremskoj bašči što se podno kule spušta s brežuljka u dol, pod mladom granatom lipom sjede obje djevojke Mejra i Jurka na ćilimu prostrtom na zelenu travu. Mejri ima oko osamnaest godina, a krasna je da je se ne mogu dva oka sita nagledati. Lica je bijela poput bijele ruže, ustašca kao da su joj dukatom mjerena, a svježa su i crvena kao zrela, neubrana jagoda. Crnu kosu je nehajno unatrag pričešljala i splela u dvije gojne pletenice koje joj padaju niz ramena. Odjevena je sva u crveno. Ima na sebi široke dimlije od crvene svile, a kaftanić od crvene kadife, iskićen zlatnim vezom i biserom. Ispod kaftana bjelasa se košuljica od fine šipkalije, iz koje se dižu puna bijela kao snijeg njedra na kojima se sjaje đerdan od tri niza žutih dukata. Na glavi ima nalijevo naheren fino-fesić na kom je pripeta koprena od bijele svile kojom se nestašni vjetar igra da se nagleda divote, krasnog lica djevojčina.

Jurka je nešto starija od Mejre. Smeđe je kose, a lica rumena, nešto suncem ožarena. Odjevena je seoskim ruhom bosanske kršćanke; na glavi joj je crvenkapa, srebrnim novcem populana, košulja joj od bijela platna, rubom i po stranama izvezena, a na košulji nosi jelek. Opasana je tkanicom, a po krilu pada joj pregača, potkićena kiticama od šarene vune i napirlitana raznolikim bopcima. Oko vrata visi joj poprsica ili velik đerdan od samih srebrnih novaca, koji joj polovicu grudi prekriva.

Djevojke imaju puna krila cvijeća, što su ga nabrale po bašči, i sada ga slažu u kite.“

Šarolikost i raznovrsnost u načinu odijevanja i uljepšavanja nalazimo i na užem području kod pripadnika istog naroda zbog čega je nemoguće narodnu nošnju jednog kraja „proglasiti“ originalnom, bosanskom (bošnjačkom) narodnom nošnjom. Stoga smo se opredijelili da na ovim stranicama predstavimo istraživanja i razmišljanja dr. Muhidina Alićehaića koja su potkrepljena snimkama originalnih narodnih nošnji starih preko 300 godina.

“U proučavanju kulturnog razvoja i etničko-kulturološke prošlosti pojedinih društvenih zajednica narodne nošnje zauzimaju jedno od najvažnijih mjesta. One su važni pratioci života, manifestacija ekonomskog stanja, društvenog statusa, ali i način uljepšavanja. Nošnje su isto tako uvjetovane klimatskim faktorima kao i povjesnim, političkim i socijalnim činiteljima.

Tako je, govoreći o značaju narodnih nošnji, veliki francuski pisac i mislilac Honore de Balzac napisao doslovce: "Znanstvenici koji istražuju i izučavaju narodne nošnje nekog naroda istovremeno proučavaju 'najtočniju povijest tog naroda'." K tome je još dodao sljedeće: "Tko u modi vidi samo modu, nije ništa drugo doli jedna luda."

Pišući o nošnji Bošnjaka (i Bosanaca) otići ćemo u relativno daleku prošlost. Od 16. stoljeća u Bosni i Hercegovini nema znatnije razlike sa stanovišta kroja, korištenog materijala i načina ukrašavanja u nošnji Bošnjaka, bosanskih Srba i bosanskih Hrvata, bilo da se radi o ruralnoj, a pogotovo o gradskoj nošnji.

Takova sličnost je postojala sve do kraja 19. stoljeća, te je bilo teško odrediti na osnovu nošnje - osobito gradske - kojoj naciji, odnosno konfesiji pripadaju pojedinci i grupe u dotičnoj nošnji. Te razlike u nošnji, idući u prošlost, bivale su sve manje i gotovo bi se u potpunosti gubile. Zato možemo reći da nošnje u 16. stoljeću nisu bile ni bošnjačke, ni bosansko-hrvatske, a niti bosansko-srpske, nego su to bile u osnovi bosanske nošnje. One su se razvijale tijekom dugog vremenskog perioda pod utjecajem kako dalekih naroda tako i susjeda.

Pet stoljeća duga turska vladavina ostavila je u Bosni duboke tragove u svim vidovima života cjelokupnog stanovništva. Unatoč tome u spomeničkoj literaturi i ostacima kultura ostalo je puno toga iz predturskog vremena, što će možda tek biti otkriveno i obrađeno od strane etnologa.

Kod izučavanja bosanske narodne nošnje moramo krenuti od zapisa opata Kuripešića iz 1530. godine. On otprilike kaže sljedeće: "Nema razlike u odjeći među pripadnicima različitih bosanskih naroda. Njihova odjeća je slična turskoj, ali je skladnija i ljepša od turske." U nošnjama svih triju naroda u Bosni – Bošnjaka, bosanskih Hrvata i bosanskih Srba - nalazimo stare elemente nošnji ili tragove kulturnih elemenata (vrsta veza, ukras), stare tisuće godina. Ti elementi su ostaci starobalkanske, ilirske, panonske i drugih kultura. Najčešće su prisutni u zapadnom dijelu Bosne. Ove elemente u nošnjama nalazimo kod svih bosansko-hercegovačkih naroda koji žive u planinskom području i u ruralnim naseljima.

Takva situacija traje do početka dvadesetih godina prošlog stoljeća kad pod utjecajem naglog razvoja industrije tekstila i konfekcionarstva dolazi do pojave mode i gubljenja običaja nošenja tradicionalne odjeće. Ovaj proces se ipak ne odnosi na sve krajeve u Bosni. Još i danas postoje veliki areali planinskih i ravničarskih krajeva u kojima se narodna nošnja ne gubi, nego se vrlo uspješno prilagođava i modernizira u skladu s vremenom. To su npr. Bjelašnica, Podveležje, Posavina, Ozren i Trebava. Nošnja se nosila osobito u vrijeme blagdana, prigodom društvenih i religijskih događanja, dok pojedine stare nošnje i pojedine elemente tih nošnji možemo naći samo u depoima muzeja.”

dr. Muhidin Aličehajić